ISTINA BOLI, GOSPODINE DELIĆU!

Da je gospodin Sead Delić pomiješao lončiće najbolje govori on sam u pismu koje je napisao kao odgovor na moje otvoreno pismo glavnom i odgovornom uredniku časopisa Dnevni avaz.
Ja nemam namjeru na sve odgovarati gospodinu Deliću, jer bi to od mene tražilo da se spustim nekoliko stepenica ispod svoga moralnog, intelektualnog i kulturnog nivoa, a valja nešto ostaviti za Sud i moga advokata u procesu koji je najavio.
Pa, gospodine Deliću, bolan, čak i ljudi sa Humke i ispod Gredara znaju da se treće lice jednine ne persira, da oni koji sami sebe persiraju kao Vi imaju problema sami sa sobom i da nije pametno sebi dati za pravo prepravljati narodne izreke koje su proizvod stoljećima stvarane narodne mudrosti.
Za Vaše znanje, pomiješali ste kruške i jabuke u ''narodnoj mudrosti'' kojom počinjete Vaš odgovor na moje pismo upućeno glavnom i odgovornom uredniku Dnevnog avaza.
Naime, ova narodna izreka na koju se pozivate izvorno glasi''Nije važno ko kaže, već šta kaže'', ali falsifikati, mijenjanje istine, vjere i istorije su pravila i maniri po kojima funkcioniraju ljudi Vašega miljea i onda nije ni zamjeriti ovom Vašem malom ''lapsusu''.
U pravu ste gospodine Deliću, ja Vas uopće ne poznajem i nemojte mi za to zamjeriti, jer ja poznajem veliku većinu građana Velike Kladuše, koji nešto znače u bilo kom segmentu života, a što Vi niste među ovako brojnom grupacijom ljudi, vjerujte ja nisam kriv.
Ne poznate gospodine Deliću, ni Vi mene, jer da me poznajete onda bi znali da ljude ne dijelim na one sa Humke, ispod Gredara ili iz ''čaršije'', znali bi da nikada nisam, niti hoću, podržati nasilje, ponižavanje, pljačku, otimačinu ili kršenje bilo čijih zakonskih i ljudskih prava, bez obzira kada, gdje i o kome se radilo, u jednoj ili drugoj ulozi.
Gospodine Deliću, ja sam ponosan što sam rođen i odrastao blizu Humke i Gredara, gdje je mnoga ''čaršijska'' sirotinja išla, legalno ili ilegalno, po drva za zimnicu, a znate bolje od mene, da nije bilo čovjeka koji je još bliže Humki i Gredaru od mene, da Vi i mnogi članovi Vaše porodice nebi u ono vrijeme imali gdje raditi, niti bi Vi danas imali gdje ''direktorovati''.
Što se tiče stida gospodine Deliću i tu ste pomiješali lončiće, pa valjda se ja nemam razloga stiditi, što su me Vaši istomišljenici opljačkali i protjerali, što sam branio svoju kuću i dostojanstvo i što ne prihvatam da mi čobani i primitivci određuju kako ću se izjašnjavati, kako ću se moliti Bogu ili kako ću politički misliti.
Vjerujte mi gospodine Deliću, jako bi se stidio da sam bilo šta i bilo koga opljačkao, da sam bilo koga istjerao iz njegove kuće, da sam bilo koga ponižavao ili vrijeđao i da sam bilo koga zlostavljao ili nedaj Bože povrijedio ili mu oduzeo život.
Naravno, ima puno onih koji su to u proteklom ratu radili i ja im od srca želim da ih stigne Božija i zakonska pravda, bez obzira ko bili, kako se zvali i kome pripadali, makar se radilo o meni ili rođenom bratu.
Gospodine Deliću, ja sam čovjek koji jako vodi računa o tome s kim ću biti u društvu i one sa kojima navodite da sam bio ''pun sebe u društvu sa njima'', neke sam jedva vidio na slikama, a samo sa jednim od njih, u vremenu koje navodite progovorio samo nekoliko neugodnih rečenica.
Za ostale ćete morati dokazivati na nekom drugom mjestu.
Gospodine Deliću, čudi me da niste znali da intelektualci sa Humke ili ispod Gredara kasnije progledaju, ali kad progledaju onda vide i ono što takvi kao Vi neće vidjeti kada bi im život trajao i deset puta duže.
Ja znam gospodine Deliću da neistina zna boljeti više od bilo koje bolesti i ako je u mome pismu glavnom i odgovornom uredniku Dnevnog avaza bilo toga izvinite na tome, ali vjerujte Vas sve više boli istina i dobro bi bilo da se što prije naučite sa njom suočavati.
Što se Saniteksa tiče gospodine Deliću možda ste tužni i razočarani što tamo radi i redovno prima plaću 300 ljudi. Možda bi Vi više voljeli da Saniteks izgleda kao farme u Glinici, Bojnoj, Johovici, Tršcu i drugim spomenicima Vašeg znanja, poštenja i napretka.
Dionice su za Vas teško štivo i zato ću to ostaviti za sud i advokata.
Moram Vas razočarati gospodine Deliću ja sam iz Kuplenskog ili tačnije iz Gašinaca došao u odijelu i kravati. Doduše nije to bilo skupo, ali je bilo moje i nije bilo opljačkano i kradeno iz tuđih kuća i ormara.
Ja jesam rođen blizu Humke i Gredara, ali su odijelo i kravata moji odjevni predmeti još iz srednje škole, a starih hlača i izderanih džepova nisam hodao čak ni kada sam išao u vrganje ili jagode na Humku i u Gredar.
Gospodine Deliću, ovo moje pisanje nije odgovor na Vaše reagiranje, jer bi mi za to trebalo puno više vremena i prostora, a odgovore na neka pitanja i neistine koje ste izrekli na moj račun dobit ćete i Vi u sudu i jako želim vidjeti kako ćete na njih odgovoriti.
Gospodine Deliću,
Čemu ove prijetnje na kraju Vašega reagiranja? Pa, zar Vi ovako vraćate svima prema kojima imate puno razloga biti zahvalni.
Čemu posljednja rečenica u Vašem reagovanju ''Vi ste samo osuđenik na čekanju''?
Razmislite koliko je teška ta rečenica i kako ste teške poruke sa njom mogu poslati. Ja znam da Vi najbolje govorite jezikom prijetnje ali ovoga puta pripremite odgovore na pitanje: Ko je to mene osudio, zašto i kakva mi je to kazna izrečena?
Nisam ja od onih kod kojih prijetnje mogu nešto promijeniti, ali ovoga puta ću Vaše prijetnje primiti k znanju i obavijestiti one kojima je profesionalna dužnost da to znaju.
Na kraju, gospodine Deliću, nisam ja bilo čiji, niti Vaš neprijatelj i što ja loše želio Vama neka bude meni, ali morate jednom za sva vremena shvatiti da se sa istinom i pravdom svima valja suočavati, da nam zajedno valja živjeti i da nam ponovo valja graditi ono što smo nekada zajedno imali i što je potrebno, ako ne više meni i Vama, onda našoj djeci i svim našim mlađim naraštajima.

    Lijep pozdrav!

Predsjednik DNZ BiH

Rifat Dolić, dipl.oec.