Ko se još od Krajišnika ne sjeća priča o Huski Miljkoviću, Krajišniku, heroju iz naroda, seljaku-pukovniku...Bez obzira kako ga nazivali i kakvo mišljenje o njemu imali, niko ne može poreći da se radi o izuzetnom čovjeku, čovjeku kojem je čast i njegova Krajina na prvom mjestu, čovjeku koji je znao da svijet nije crno – bijeli i da nisu partizani ti koji su sveopće dobrice, a svi ostali loši.

Možda je vrijeme još ranjivo za ovakve priče, ali čini se da kako vrijeme prolazi i kako rovarimo ovu našu zemlju bosansku sve više uviđamo da stvari ni u našoj bliskoj prošlosti, a pogotovo danas, nisu baš crno – bijele, ima tu mnogo sive. Napretek...

Brojni su primjeri koji potvrđuju ove tvrdnje i ima ih svuda oko nas, počev od već pomenutog, pa preko braće Pozderac, Fikreta Abdića i tako dalje, i tako bliže...

Valjda je to usud naš krajiški da smo u lošim vremenima vrlo dobri, a u dobrim vremenima, dobrim za sve nas ili pojedinačno, vrlo loši...Valjda smo zato danas u situaciji kad svi skupa i ova naša Krajina sa nama ovakvima kakvi smo, nemamo ništa.

Jedno ostaje zasigurno, ako dođeš i situaciju da ti tvoj Krajišnik pruža ruku spasa, nemoj je ni tražiti, bolje ćeš se osjećati znajući da je nisi ni tražio, jer ako je zatražiš budi siguran da će ti je odrezati...Figurativno, naravno...

Elem, u toj i takvoj Krajini i sa tim i takvim Krajišnicima mi jurišamo na bedeme Evropske unije, koja nas, očito je, neće a svakog dana sve više uviđamo zašto nas neće...Do nas je i tačka.