Izreku iz naslova pamtim još iz djetinjstva. Ne želim objašnjavati na šta se odnosi, nije primjereno, ali uglavnom se radi o tome da viku diže onaj koji je kriv, a niko ga ne spominje. Valjda se sam prepoznaje. Tako se u novije vrijeme očito osjećaju mnogi koji su u i oko Agrokomerca igrali ''vrzino kolo'' u svim mandatima, svjesni da polako dolaze na naplatu sve kriminalne kombinacije i ukrštenice u Agrokomercu.

Bilo je svega i svačega. Nezakonitih imenovanja, prodaje imovine u bescijenje, štetnih ugovora napretek, zaposjedanja poslovnih zgrada i pretvaranje istih u stambene bez ikakvog utemeljenja, ali uz podršku i aminovanje stranaka koje su ljudima obećavale da će nakon svega jesti zlatnom kašikom. Niko im, naravno, nije rekao da neće imati šta jesti, ali to i sami mogu zaključiti.

Elem, ti i takvi su danas zabrinuti, bore na čelu su im sve deblje, a strah sve veći. Nije ih bilo strah Boga, on je ionako za njih samo ulaznica za razne funkcije, jer čovjek kojem je svaka druga ''akobogda'' definitivno nije čist pred tim istim Bogom. Više se oni boje bajbukane i straha od ispadanja sapuna...

Jedan od bivših direktora Agrokomerca već prolazi takav tretman i, da se razumijemo, nije on ništa manje ili više kriv od onih koji se sada javljaju i gaču ko Radićeve ''guske u magli''.

Njegova je glavna ''krivica'' što mu Crveni Kmeri nisu mogli pomoći, ne samo zato što nisu (više) na vlasti, već više zbog toga što oni, po pravilu, svojim ljudima zabijaju nož u leđa...

Prema tome, vi što prijetite mrakom, gepecima, lancima, bombama i ostalim rekvizitima, nemojte se džaba trošiti, nego sapune u ruke, peškir oko vrata i čekajte. Ne bojte se, svi ćete biti... pozvani.