Od 1948. godine, kada je potpisana Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i po prvi put u povijesti čovječanstva priznato pravo svih ljudi na "život, slobodu i sigurnost... bez ikakvih razlika", 10. decembra se obilježava kao Međunarodni dan ljudskih prava (W).

Koliko smo od te 1948. godine do danas napredovali, svakodnevno vidimo i čujemo iz medijskih izvještavanja, ali, nažalost, i doživljavamo na vlastitoj koži. Ovo nažalost, jer ipak je najteže kad se nama lično nešto dešava...da budemo do kraja iskreni.

Danas se ljudska prava i sloboda doživljavaju kao švedski sto sa kojeg svako nastoji uzeti ono što mu se sviđa, a ono što mu se ne sviđa, ostavlja. Nažalost, tako i mi u Bosni i Hercegovini doživljavamo državu, uzimamo šta nam paše, a ono što nam ne paše nastojimo izbjeći. Svi želimo snažan zdravstveni i socijalni sektor, a svaku priliku koristimo da izbjegnemo plaćanje doprinosa za zdravstveno i slična osiguranja, želimo otvoreno demokratsko društvo zasnovano na jednakosti je jednakim pravima za sve, a uvijek tražimo „štelu“, „vezu“ sa sve...

I radimo sve po zakonu, ako ne može drukčije. To naše shvatanje slobode, morala, demokratije i jednakopravnosti nas je i dovelo u situaciju da jedno pravo priželjkujemo za sebe i borimo se za njega, a istovremeno to isto uskraćujemo drugima.

Jedno od svakako najdrastičnijih kršenja ljudskih prava jeste pitanje osoba koje su nestale tokom oružanih sukoba. Na prostoru bivše Jugoslavije procjene govore da se radi o više od 40.000 nestalih osoba, što je zaista veliki broj ljudi za kojima njihovi voljeni pate, jer ne znaju šta je sa njima bilo i kakva je njihova sudbina.

Ne treba mnogo da lutamo da bismo vidjeli takve slučajeve, ima ih u našem neposrednom komšiluku i stoga povodom ovoga dana, zaista ljudski i iskreno, apelujem na sve one koji znaju ili pretpostavljaju da se na nekoj lokaciji nalazi neka od osoba koja se vodi kao nestala, neka o tome obavijesti nadležne, jer bol i patnju koju ljudi podnose, ne smijemo i ne trebamo nositi na duši, ako možemo pomoći...